nedjelja, 07.10.2012.
:( ...
- 20:45 -
utorak, 18.09.2012.
Život se mijenja.
Nakon svega... Ostajem bez daha. Moj se život srušio. Postao je tako malen, a opet dovoljno značajan za borbu...
Nažalost, jučer sam se pod utjecajem svega i svačega morala odseliti od svog voljenog. Ne svojom voljom, već utjecajem svih štetnika koji su me okruživali u toj kući... Njegovi roditelji - pokazali su se kao jadni, slabi i ogorčeni ljudi vlastitim životom, preslabi da svog sina usmjere, daju mu nadu za budućnost, vjeru da dolazi bolje sutra. Njegova majka, žena podmuklog karaktera, ni u kojoj situaciji nije rekla: "Djeco, život je pred vama, nemojte se svađati, dajte sebi vremena, ne opterećujte se stvarima sa strane, bitni ste samo vas troje...". Ja, njihov sin i naše nerođeno dijete... Njezine riječi na naše nesuglasice su bile: "Vi niste normalni, vi ste bolesni, ja u toj vezi ne vidim ništa dobro...". Luđakinja obična, drugih riječi nemam. Njoj dijete, novi mali život, sreća najveća - to joj nije dovoljno dobro? Moj najdraži i ja smo uvijek imali nesuglasica, ali uvijek je ljubav prevladala sve, no očito ovdje ljubav nije bila dovoljna... I on je slab. Pod utjecajem svojih roditelja odlučio je da je najbolje da svatko ode svojim putem, on svojim, a nas dvoje, svojim. Nasreću, imam roditelje velika srca! Primili su me u svoj dom, ponovno, bez predbacivanja i ponižavanja, primili su me većeg srca nego ikada. To je ljubav i prihvaćanje koje se osjeti. Nema tu riječi poput: ti nisi normalna, vi niste normalni, vi niste jedno za drugo, vi nećete uspjeti... Velika gorčina je nastala u mom srcu prema tim ljudima... Ali onda sam vidjela da je tu i podrška onih ljudi koje čovjek može nazvati prijateljima. U mojoj nemoći i nesnazi, tu se našla jedna divna majka dvoje djece, supruga Njegovog brata koja mi je pokušala prije par godina otvoriti oči i uputiti me da pod taj krov ne idem jer će nas razdvojiti. Toliko negativne energije u toj kući ima da nije za spominjati, grozno je! Tamo nema lijepih riječi, a teme su im najgore moguće, loša financijska situacija, loše stanje u državi, s poslom... Moji roditelji, koliko god ne imali, i koliko god se mučili, i zadnju kunu bi dali za nas, mene i njega, pa makar oni drugi dan nemali za kruh. Kuća nam nije vila, nije najnovije opremljena ni sređena, ali ima srce, ima dušu i što je najbitnije, velika ljubav je u njoj. I u ovoj neimaštini, to je moguće. Kakva god da je situacija ovdje, ali tu je moja majka, koja se borila za naš opstanak, mene i moje sestre dok smo bile male, dok je otac bio u ratu. I postavila nas je na noge. I na tome joj beskrajno hvala... Veliko im hvala i na tome što sitnicama pokušavaju da ne budem tužna, što me svojim pitanjem - jesam li tužna?, vraćaju nadu da može biti bolje. Što se brinu da jedem samo ono što ja volim, i čega se zaželim, makar moje želje ni ne postoje, ali vidim da su se pobrinuli za sve - od toga da jedem što želim i pazim na bebu, do toga da mi bude pruženo ono što mi je potrebno, od skupih krema, šampona i svega što jedna trudnica poželi... Pogotovo u mojim godinama...
Moji roditelji nisu zli ljudi, nisu ljudi koji će drugima pričati kako su pogriješili što su me primili natrag doma - nažalost njegovi su za svoju vlastitu kćer upravo to govorili... Jer također je imala približno sličnu situaciju kao ja sada.
...
Velika utjeha su mi dobre duše, koje su tu, za mene, da me poslušaju i pruže pomoć. Makar koliko mogu. Makar savjetom... Prijateljica mi je dala jedan prekrasan link jedne facebook grupe i čitajući ju, nekoliko puta sam zaplakala. Što zbog tuge tih ljudi s kojima se bore, što zbog dobrote drugih koji im žele pomoći. Makar se i sama borim sa svojom tugom, ostavila sam im nekoliko riječi (komentara) utjehe...Nek znaju da ih netko prati i uz njih je, pa makar i potpuni neznanac... Nikada nisam bila veliki vjernik, štoviše, ni krštena nisam niti se moja vjera vodi kao takva, ali sada vidim koliko vjera na čovjeka može utjecati i povezivati ljude.
...
Nekoliko dana nakon što sam saznala da sam trudna, moj voljeni i ja smo jednom prilikom odlazili sa bankomata, bili smo na skuteru i On je ugledao nešto na podu. Bio je to mali privjesak, zatvoren u metalnoj kutijici, bio je to Sveti Antun, zaštitnik trudnica, siromaha i djece... Ponjela sam ga sa sobom i dan danas ga imam. Je li to bio znak, je li to bila samo slučajnost, danas sam čvrsto odlučila da ću sačuvati svoje dijete, naše dijete, koje je čovjek kojeg sam smatrala najvećom ljubavi, odbacio. To djetešce ništa nije krivo, nastalo je iz ljubavim makar s moje strane i voljet ću ga i čuvati, jer je moje jedino. Sada samo molim dragog Boga da mi pruži šansu da ostanem smirena - da mi pokaže put, da mi da znak, kako dalje... Sve što sada trebam je pronaći svoj mir.
(Molim te Bože, zaštiti i pruži mir i svima onima koji u Tebi sada pronalaze utjehu i nadu. A moja nada je veća od neba. Neka bude i njihova!)
U sjećanju na Gorana...
- 12:43 -
utorak, 04.09.2012.
Sjetih se ja svog bloga, nisam ga zaboravila, ne-ne 
nisam toliko vremena provodila na kompu, a i pripremanje zadnih ispita i naše renoviranje sobe i boravka me zaokupiralo. Uvijek nešto...
Soba nam je sada žute boje, boravak zelene i baš mi se sviđa sada (uzevši u obzir da je do sada sve bilo plavo-bijelo i to pod umjetničkom palicom mog dragog budućeg supruga 
... A sam deveti mjesec mi je donio i završavanje i privođenje kraju posljednje akademske godine, konačno. Nije da me to oduševljava, ali šta se mora nije teško.
Danas me moj miljenik odveo kod doktora ginekologa, stalno obavljam te ritualne preglede, i na sreću nema problema za sada što me uvelike uveseljava. Brige nikad dosta ...
III najbitnija novost dana je ta da sam na svoju tamnosmeđu godinu i pol dana bojenu kosu (onom zločestom Paletteovom bojom -_- ) uspjela, po prvi puta, samoj sebi staviti plave pramenove 
ne znam jel to ova trudnoća u meni ludi, ali dobila sam želju za promjenom! Ne znam ni odakle mi hrabrosti za ovakav podhvat ali zadovoljna sam, što je najbitnije. Tako da tko god poželi, i ima malo kreativnosti i ideje, neka ustraje u svojim zamislima!, jest da sam psovala danas sve i svašta i potukla se s folijom (onom, aluminijskom ), izblajhala si sve prste (jer bi u rukavicama vjerojatno napravila ništa) ali eto, prvi pokušaj pa uspio ...
E tako, sada odoh do vaših blogova skoknuti, vidim da ste mi ostavili komentare i to me baš ugodno i lijepo iznenadilo 
With love, Mirna.
- 16:52 -
srijeda, 29.08.2012.
Hellou :)
Dragi moji blogeri,
s ponosom službeno otvaram svoj novi, potpuni blog, inspiracija za ime je došla sama od sebe, danima sam se mučila oko imena, a sada ovo ime savršeno pristaje :) pisati ću vam o svemu i svačemu, tek toliko da znate da vas očekuje svašta. Do tipkanja :)
- 18:56 -
